Samo nastavi da se krećeš

Od 2015. godine sam se bila umorila od ovog života. Imala sam tek 23 godine. Naime, fakultet, porodica, privatan život, naizgled sve je išlo onako pristojno, ali kada se malo bolje zagledam, ništa nije bilo u redu. Sve od ovih pojedinih oblasti mog života su bile ispunjene teškoćom, naporom, problemima i egzistencijalnom neizvjesnošću koja mi je stvarala anksioznost.

Zbog toga mi se nije živjelo, samo kad pomislim na budućnost ne mogu sebe zamisliti kao jednu osobu koja završava fakultet, nalazi posao, zatim partnera, zatim dobija djecu, radi do penzije i onda umire, sve je to meni bilo tako nametljivo i bespotrebno.

Ko je meni ovaj život dao? Ko je to mene prinudio da živim u ovom svijetu punom patnje, sebičnosti i opasnosti? Ko me to uslovljava da moram prirodnom ili nekom sudbinskom smrću da napustim ovaj svijet?
Iz tog osjećaja nemoćnosti, najbolje je rešenje bilo da uzmem stvar u svoje ruke i oduzmem sebi život.
E tako je to u mojoj glavi bilo, a da bude još teže, svaki put kada pomislim na to, srce me boli i plačem, pobjegla bih iz svoje kože, sklonim se negdje u samoću i čekam da me te misli prođu. Znala sam da to nije način i da je to nezdravo razmišljanje, da će patiti ljudi koji me vole.

Samo da napomenem da od 2015. godina pa do 2018. to je skoro svakodnevno bilo meni na pameti, kao da u meni žive dve ličnosti, jednoj se ne živi, a druga pati zbog tih misli. Od 2018. godine sve se rjeđe dešavalo, a i dan danas budno motrim na svoje misli da ne upadnem u tu zamku.

Kako mi je Mohanđi pomogao da se oslobodim tih mučnih misli?

Čula sam za njega baš u tom periodu, odnosno 2015. godine. Istraživala sam o njemu, pokušavala da steknem određene zaključke i posebna radoznalost je postojala da upoznam tog čovjeka. Shvatila sam iz sveg istraživanja da je to jedan alternativac i humanist sa čvrstom idejom da svijet može biti bolje mjesto i da on radi na tome.

U maju 2016. godine prvi put kada sam ga vidjela. Tek kada je ušao u prostoriju u kojoj je nas 50-ak čekalo da satsang počne, počela sam odjednom da plačem i suze su same tekle, a u glavu je došla misao: “Svijet je spašen”. Mohanđi je neko ko je donio odluku, koja svakom njegovom riječju i djelom se prikazuje, a to je da će služiti svijetu, pružiti svjetlo, mir i ljubav svakome ko dođe do njega. I do dan danas on se drži te odluke.

Nakon prvog susreta imala sam priliku i da prisustvujem na više satsanga, a potom i da lično razgovaram sa Mohanđijem. Dao mi je dobre savjete koji su primenljivi za sve prilike, ponudio rešenja za moje teško stanje, i na kraju upozorio na nešto što se i obistinilo.

Shvatila sam da su misli o samoubistvu često nastupale zbog očekivanja drugih, mojih očekivanja od same sebe, problema, egzistencijalnih strahova itd. Htjela sam da pobjegnem od toga. Ali, razumijevanjem i prihvatanjem uzroka prestala sam da se osjećam tužno zbog toga i preusmjeravala sam se ka pravim vrijednostima sa pitanjem “Pa da li je to zaista toliko bitno?” Uvijek su razlozi da ne živim bili nevažni, sekundarni, nametnuti i “u mojoj glavi”, dok je stvarnost bila drugačija.

Svrha da budem na usluzi svijetu mi je pomogla, gurala naprijed, dala mi snagu da uradim i više nego što sam mislila da mogu. Ima toliko toga da se uradi ovdje, a ja ću dati sve od sebe da buduće generacije imaju bolji, srećniji život.

Nakon prvog razgovora, pa do dan danas, zahvaljujući Mohanđiju, mom prijatelju, podršci, anđelu čuvaru, moj život je ispunjen svrhom. U slobodno vrijeme volontiram u ACT Fondaciji, humanitarnoj organizaciji koju je on osnovao i koja obezbjeđuje elementarne uslove za svako ljudsko biće. ACT pruža podršku, utjehu, budi nadu i širi ljubav. Veliki broj svih koji su u blizini Mohanđija su prijatelji ne samo meni (a koliko znači kada ti je potreban prijatelj) već i cijelom svijetu na raspolaganju (putem ačarja programa, online chat-a na mohanji.org sajtu i drugih platformi koje je on osnovao i podržava).

Sada naizgled u mom životu ima teškoća, problema i napora, ali nije to toliko strašno i srce mi je radosno. Uzdam se u Boga dragog i zahvaljujem mu što mi je dao život pun izazova, ali i još više pomoći i podrške.

Savjet za sve kojima samoubistvo pada na pamet: za nalaženje uzroka i načina da se izdigne iznad takvih misli može pomoći ili psihoterapeut ili duhovnik, to je duboka stvar, potrebno je zalaziti u sebe i osvjetljavati te mračne kutke, zato je važno imati stabilnu podršku i mentorstvo.

I za kraj, prenosim vam, meni najvažnije, Mohanđijeve riječi koje su me spasile do danas, a to su:
– Nikad ne odustaj od života. (“Never give up on life.”)
– Samo nastavi da se krećeš. (“Just keep moving.”)
– Ti si ljubav. (“You are love.”)