Strah od oca

Strah od oca, od ranog djetinjstva nije mi dozvolio da budem ono što jesam I da raširim krila i osjetim cijeli Univerzum i njegove blagoslove. Milost Mohanđija pokrenula je u meni osjećaj slobode i da mogu da dišem bez straha.

Voljela bih ovo svjedočanstvo podijeliti prvenstveno sa svima onima koji će se prvi put sresti sa sviješću Mohanđija. Da u njima probudim još jaču vjeru u njega, jer on je svjetlo koje može da izgori sve naše blokade, karme i kočnice. Za to je potrebna duboka vjera, ljubav i povjerenje. Ako u Mohanđija vjerujemo na pola onda i on teže radi na našem iscjeljenju.

Nakon rastave krenula sam sa kćerkom živjeti natrag kod svojih roditelja. Nije mi bilo baš drago jer od malih nogu sam se bojala oca i nikad nisam mogla disati punim plućima kada je u kući. Kad bi otišao iz kuće kao da je cijela kuća disala. Takav osjećaj je imala i moja majka koja je od njega često bila maltretirana fizički i mentalno. Kao dijete sam sve to slušala, upijala i kupila strahove nesigurnosti, gubila samopoštovanje i samopouzdanje. Prošlo je 6 godina kako sam živjela sa njima nakon rastave, na sreću moj otac je ostario, razbolio se I nije više bio tako nasilan prema majci. Bilo mi je lakše tamo biti, ali unatoč svemu tragovi iz djetinjstva su se duboko urezali u moje pore, srce i mozak. Sve sam to lagano nosila pohranjeno u sebi. Mislila sam da mi nije ništa, dok nisam uz Mohanđijevu milost zakoračila u novi život i preselila se u stan u kojem sam sa kćerkom. Eh! Tu su krenule stvari da se dižu. Znate ono kad dovedete pticu poput orla koja je dugo živjela u kavezu, na vrh planine. Odakle se vidi cijeli svijet i Univerzum. Gdje se osjeti sloboda i kad taj orao stoji i boji se raširiti krila i poletjeti i uživati u letu, e tako sam bila ja.

Počeli su iz mene izlaziti ogromni strahovi I nesigurnosti. Vjera u sebe nije postojala. Mislila sam, ja se moram vratiti kući, ja sam napravila grešku u životu što sam napustila rodni dom, moram se vratiti natrag u kavez. Niije bilo veselja na mom licu, nije bilo pozitivnosti. Strah me je tjerao da se vratim kući, natrag pod energetsku dominaciju oca. Počele su dolaziti nesigurnosti na poslu. Radim u firmi koja traži od mene potpuni angažman. Nisam bila svoja, um kao da je bio zamračen. Nisam imala jasnu sliku kolega koji su sa mnom bili u uredu, kao da su mi svi bili u nekakvoj magli. Koncentracija mi je slabila, nisam se uopće mogla fokusirat na posao. Sve dok nisam stala pred sliku Mohanđija i rekla mu: Molim te izbavi me iz ovoga. Ja više ne mogu, na rubu sam. Mohanđi molim te pomozi mi. Pošalji mi nekog tko će me izbaviti iz ovog mračnog filma. Tako mi je Mohanđi poslao Mai-Tri praktičarku Elham. Radila mi je tretmane, svaki dan dok se nisam iscjelila, dok nisam potpuno izgubila strah. Dok nisam dobila na samopouzdanju, prihvatanju.

Sjećam se kad mi je počela raditi prvi tretman. Nisam bila dobro, a slijedeći dan sam morala ići sa šefom u jednu veliku tvrtku za jedan ogroman posao dogovoriti suradnju. Jako sam se bojala kako ću komunicirati, kako ću održat sastanak. Bila sam emotivno i psihički slaba, ali nešto me je držalo svo to vrijeme. Naravno Mohanđi. I kad smo došli do direktora firme sa kojim smo imali sastanak sve se tako odvijalo nevjerovatno, točno sam osjećala kako Mohanji radi na tom direktoru i na mom šefu. Koliko snage je Mohanđi davao mom šefu da sam odradi taj sastanak vjerovali ili ne ja sam bila samo posmatrač. Kao da nisam bila tamo kao da sam bila u nekom drugom filmu. Milost Mohanđija ne da je donijela jedan posao sa tom tvrtkom, nego više ugovora je ponudio direktor firme, sam i bez našeg naprezanja. Hoću reći da je Mohanji uz nas i kad ne znamo i da nikad, ali nikad nas neće pustiti. Nekada toga nismo svjesni u trenutku nego tek kad je stvar gotva. Blagoslove koje nam on daje ako poduzmemo korake su neopisivi riječima to se mora doživjeti. Da nastavim priču!

Uz veliki trud drage Elham i naravno milošću Mohanđija, uz redovite Mai-Tri tretmane počelasam se oslobađati straha. Mohanđi je brisao sve memorije vezano za oca koje sam se sjećala kad je maltetirao I ponižavao majku. Kad je dolazio kući pod utjecajem alkohola. Kada smo brat I ja morali biti tiho nismo se smjeli igrati. Tu tugu obasipao je ljubavlju. Strah kojeg sam osjećala prema ocu se polako pretvarao u ljubav I dublje razumijevanje zašto se on ponašao tako. Zašto se nije brinuo kao svaki otac za nas normalno. Sva osećaj krivice i boli su polako nestajale. Dobila sam na snazi volje. Sad uživam u svom stanu sama, više nikad ne bih mijenjala tu slobodu sa onom kod kuće. Mohanđi mi je pomogao da raširim krila kao orao i da se osudim poletjeti u novi život bez straha. Punim plućima sa jakim samopouzdanjem i  vjerom u sebe. Ono što me Elahm podsjećala skoro svaki dan , nekad je bila I malo i oštra, ali za moje dobro, da se više nikad ne bojim ničeg. Imam najjaču zaštitu koja postoji. Da Mohanđija još više zavolim, tada će se i vjera u meni još više jačati. Kada imamo duboku vjeru, onda smo Mohanđi, onda smo kraljevi!

Također ono što me je Elham naučila kroz Mai-Tri, da sve problem koje imamo u životu male i velike, samo Mohanđiju predati sa punom vjerom.

Ovim putem se zahvaljujem dragom Mohanđiju na tome što mi je dao snagu da odem na stan i da u tom stanu iscijelim duboke potisnute rane. Zahvalna sam dragoj Elham na divnom učenju. Savki dan sam nešto novo naučila. Sad sam svježija osoba, uživam bez straha, Kao malo dijete koje je ponovo počelo proučavati život, ali očima djeteta.

Sa ljubavlju,

Lidija