Fragmenti iskustva

Autor: Svetlana

Oduševljena  sam bila,  kada sam videla i saznala da Nat tradiciji pripada  grupa velikih majstora,  koji su me (sada  sam  apsolutno sigurna) doveli do Mohađjija. Toliko sam zapomagala čitajuci Yoganandinu biografiju, da mi se dogodi čudo,  da nađem  svog učitelja, da  se  čudo konačno i dogodilo nakon ko zna kojeg  čitanja knjige i duboke bliskosti, i povezanosti sa ključnim ličnostima.

13255914_1084381438286259_5468236220271908732_n

Tako sam slučajno ”upoznala” Mohanđija, pretražujući interent u potrazi za podacima za rad koji sam tada pisala… U skakanju sa  sajta na  sajt, odjednom se ispred mene pojavilo jedno lice koje je obustavilo moju dalju pretragu i svaku dalju aktivnost. Lice nepoznatog  čoveka je zračilo tolikom energijom da sam se bukvalno  skamenila na stolici. Šta je ovo? Kako je ovo  moguće? Ko je  ovaj  čovek, čija elektronska projekcija fotografije poseduje ovoliku moc?! Ovo nikada nisam osetila ni od jednog  sveca, fotografije, freske,  živog  čoveka…! Narednih sati i dana moj rad je bio zaboravljen, a ja sam istraživala po interentu i čitala sve  što sam mogla  da pronađem o Mohanđiju. U jednom momentu sam pomislila- ahh, jos jedan u moru gurua….- ali sa svake  fotografije zračila je  ista impresivna  sila, i taj utisak je ostao nepromenjen i narednih dana. Iste te noći, lik  čoveka  sa  slike bio je gotovo opipljivo prisutan u mom snu, kao neki veliki oblak koji me je obrglio sigurnošću, ljubavlju, razumevanjem, zaštitničkom  snagom… Sa svih strana me je  gledao direktno u oči, neobjašnjivo iskreno, vedro, prijateljski… Bila  sam  sigurna. Bila sam sigurna da je to -TO. Moje  molitve su bile uslišene od Isusa-Babađija-Lahiri Mahasaje-  Šri Juktešvara i Yoganande zajedno. Sa trunčicama  sumnje u moru uverenosti i vere, pokrenula  sam se ka svom majstoru koji mi se ukazao na vrlo neobičan način.

Prvi  susret sa  Mohađjijem  bio je očaravajući. Previše ljudi, ali sjajna  energija. Meka, nežna, prozračna, kao krilo  leptira. ili  trešnjin  cvet. Mohanđi? Veličanstven  čovek. Planina. Tačan. Iskren. Stabilan. Prepun  ljubavi i ljubaznosti, koja se  neometena  egom  razliva  kao  lava. Spontano, sporo , nezadrživo, i u  svim pravcima.

Dobila sam  šaktipat. Umeren.

Osetila  sam kako  mi se na vrhu glave  formirala  srebrna, vrela  krunica. Jedno prijatno krunisanje, sa par energetskih injekcija po  svim  sumnjivim  tačkama u  telu. Vraćam  se u svoj grad kao krunisana princeza, sa  srebrnom  Sahasrara krunicom.  Narednih  dana  ekstra  dobro  raspoložena, laka, nepobediva i usijana. Zračim  na  sve  strane kao svetionik.

Zadatak: kako  održati zauvek  to  stanje, lakoće, vedrine i nepobedivosti?!

14695334_1200142936710108_2287668205798649363_n

Zbog svega  toga jako  sam se obradovala  narednom susretu, na koji sam  otišla ometena  svim mogućim i nemogućim  spoljnim, i unutrašnjim  faktorima. Ali rešena: idem, pa  makar  peške!

Tamo, opet  gužva. Dobijem  loše mesto, sa kojeg  mi jedini prolaz  do  majstora  zakloni jedna  ćelava  glava.  J  Urlam  iz  svoje unutrašnjosti. Čini mi se  da  samo  sa mog  mesta curi  ka plafonu  beli  dim, i da  majstor  to  vidi dok vodi  svoju priču, okrenut baš u pravcu pukotine u čijem se procepu negde na kraju, nazire moja iskrivljena malenkost.

U sred  toga, dobijam  lošu  vest  od  svojih  saradnika, i moja krhotina koju sam na pogon  svoje  snage  dovukla  iz drugog  grada  se  rasprskava kao kula  od piljevine. Leti na  sve  strane. Od mene u trenutku ne  ostaje  ništa.  Ni senka. Izlazim da uzmem  kafu da  se uprisebim. Hoću da pitam  Mohanđija kako  sve  te duhovne  teorije i  prakse  funkcionišu  u ovakvim uslovima. Zemaljskim, svetovnim,  neoliberalno kapitalističkim. Kako  da njima  stvorim sigurnu  egzistenicju   za  svoje  dete i svoju porodicu! Jer bez novca, ipak, nemoguće   je  živeti  u ovom predatorskom  svetu, u kojem iza  svakog  ćoška vrebaju zubati računi, kamate, rate, opomene, isključenja iz života… Ili ja  negde  jako grešim?!

Šolja mi skakuće po tacni, dok  tražim mesto  u ogromnom  holu gde  bih sela i pribrala  se  na miru. Svom  snagom  se  trudim  da izgledam normalno i nonšalantno. Eno  ga slobodan  sto! Istog momenta  dve  gospođe  se  stvaraju niotkuda i ispred mog  nosa  sedaju  u  fotelje. Sve  što je bilo slobodno  pre  dve i po sekunde  sada   je  zauzeto.  Ljudi kao  da su odjednom popadali  sa plafona. OK.  Idemo  dalje. Snagom  volje pronalazim  jedan jedini sto u najzabitijem  delu  foajea koji čak nije ni osvetljen! Nema  veze. Mrak je moj  večni pratilac. Dobro  se poznajemo. Tako  da mu više ni ne pridajem značaj. Sednem konačno. Zapravo  se  sručim u udobnu  fotelju. Pijem  kafu. Čitam kritičnu poruku, slovo, po slovo…..Pokušavam da prevedem  sebi da ostajem bez posla. Ostajem bez posla. Ustajem od  stola, svetlo  se  pali! Smejem  se  idiotskim  namerama koincidencija da me  dotuku,  i na putu  do  toaleta  menjam plan. Napuštam mesto  satsanga pre planiranog povratka, da ne ozračujem ljude oko sebe bespotrebnom  nesrećom. Moram napolje, inače   ću  se ugušiti od  svog  sopstvenog  srca.  Sat  vremena  šetam  po  hladnom  gradu, a onda u  autobus i nazad  u svoj  grad. Ne sećam  se  da  sam  se ikada  ranije osećala ovako bedno, jadno, nezaštićeno i bespomoćno. Kao mala  ptica   koju je  vetar oduvao  iz  gnezda. Ne  sećam se  kada  mi je povratak u Beograd ovako  snažno  prijao! Svaki kilometar ka njemu kao  dodatni  stisak  velikog, toplog   zagrljaja. I glas  moje  ćerke  koja nekim  čudom proverava gde  sam, kad  tačno  stižem, šta  ću  da večeram, koju kafu  da pijem…. O, milosti moja.

Nakon večere i prepričavanja moje tragikomične priče  sa porodicom, odlazim brzo  u krevet. Ranije  nego inače.

16998152_1345895332134867_8748813930903867084_n

Razmišljam  o svakom  detalju tog popodneva. O putu, zalasku  sunca, galebovima, Mohanđiju, ljudima, Devi, atmosferi, sebi u svemu tome  i  van  toga…. Ko sam bre, ja?! Koji  je  moj  put?  Gde  sam? Dokle  ću biti zaključana u ovom kavezu?!

I odjednom- imam jasnu  viziju sale i ljudi koji sviraju i pevaju. Majstor  je ispred njih u fotelji. Smeška  se. Pitam  se  da  li je  iskren u tome, i gde  li je  sada njegov  um zaista.

Prilazim  mu odlučno, kao da  gazim preko  svih (što nikada ne bih  zaista  imala  hrabrosti  da učinim), da  ga  pitam! Da  ga pitam  šta  da učinm  sa  svim svojim saznanjima, i njegovim, i  čemu  služi  sve  ovo. Čemu  služim  ja, ovako  zablokirana, i zarobljena od  nečega, da  ne mogu  da mrdnem ni u jednom  pravcu. Kuda  god  se pokrenem porušim pola  svemira! Kleknem  ispred njegovih  nogu, i pre  nego i otvorih usta, on  me  pogleda, ali nekako kao  da  sam ili mnogo  velika  ili kao da ne postojim, sa  osmehom na licu i u očima, ispod  kojih  se  utaborila do  tada meni  neprepoznata odlučnost i čvrstina. Uzima  me  za levu  ruku, pomera u stranu  do  sebe. Valjda  da  mu ne kvarim  vidik. Drži me iznad  zgloba leve  ruke, tačno na mestu  gde se pipa puls. Ne  verujem  svojoj  viziji! Počinjem usredsređenije  da  se bavim njome, zaboravljajući  svoje muke, u  očekivanju   da će  se istopiti usled  promene  fokusa. Ali  ne. Ništa  se ne menja. Sve je  prisutno i dalje. Svaki detalj. Muzičari koji kao da  su u  slow  motion-u, i nekoj izmaglici, svi ljudi okolo, i majstor koji me  istim intenzitetom  drži  za  ruku. Ustajem iz  kreveta  da pijem  vodu. Slika  o(p)staje! Ali kao  da je ostala u krevetu, a moja  ruka  se  razvlači  po stanu do nje do kuhinje, čaše, slavine, i nazad  do kreveta.

Vizija  se  ne  menja. Ne prestaje. Ne popušta. Čudo mi se  dešava pred  očima. Vraćam  se u  krevet, ušuškavam  se na  isti način, da  nešto ne  poremetim kad  već  traje čudo.

Majstorova  ruka  me i dalje  drži nepopustljivo, ali bez  pritiska. Kao da se skamenila.

I dalje na mestu  moje  pulsne  tačke. Počinjem da  plačem . OK, kažem  sebi. I  treba. Prenapet  dan. Hajde nastavi. Plačem po malo, sa pauzama, kao  moj  pas  kad ima napad  astme. Ali nekako  postojano, i  gotovo  srećno. Krećem zatim da urlam u jastuk. Slika majstora  sa  mojom  rukom u njegovoj, ne posustaje. Počinjem  da osećam  snažan pritisak u grudnom košu. Da neće  da me  zvizne infarkt, ili je  to neki od  mističnih   marifetluka? Šta  god  da je, pristajem. Svejedno mi  je. Spokojna  sam. Nek bude  šta bude. I ovako nemam posao. Plačem još malo. Pritisak u  srcu je još  tu, ali malo slabiji. Spavam.

U toku  noći, nekoliko puta  svesno proveravam  svoju  viziju. Da li je nestala? Ne!!! Celu noć  je  tu. Celu noć taj  veliki  čovek je  držao moju ruku. Šta se  desilo- ne  znam!

Znam samo da mi se nakon dva dana  desilo jos jedno šok saznanje. Moja divna drugarica je iznenadno preminula baš tog dana…

Neka je blagosloven Mohanđi , do  beskraja!

Svetlana

Lektorisala: Jelena Tubica

Izjava o isključenju od odgovornosti:

Gledišta, mišljenja i stavovi iskazani od strane autora i onih koji pišu komentare na ovim blogovima pripadaju isključivo njima, i ne reflektuju nužno gledišta, mišljenja ili stavove Mohanđija, Mohanđi Fondacije, njenih članova, zaposlenih ili bilo kog pojedinca ili lica koji je u vezi sa Mohanđijem, Mohanđi Fondacijom ili bilo kojom Mohanđi organizacijom. Ne možemo stajati iza tačnosti, potpunosti, blagovremenosti, prikladnosti ili valjanosti bilo koje informacije koju je predstavio individualni autor ili komentator na našem blogu, i ne snosimo odgovornost za bilo kakve greške, propuste ili zakašnjenja ove informacije ili bilo kakve gubitke, povrede ili štete nastale njenom objavom ili upotrebom, prema autoru ili bilo kojoj drugoj strani.

Zadržavamo pravo da obrišemo, korigujemo ili na bilo koji način izmenimo tekstove ili komentare na blogu,ukoliko isti kontrolišemo, ako po svom ličnom saznanju, smatramo da su nejasni, uvredljivi, pogrdni, preteći, u sukobu sa zaštitnim propisanim pravilima, autorskim pravima ili drugim zakonima, ukoliko su izričito komercijalne prirode, ili na drugi način neprihvatljivi.

Podelite ovu objavu

X