DREMEŽ VULKANA

Nakon večnosti kontemplacije, Šiva je krenuo da udara u bubanj čiji se ritam postepeno pojačavao i pretvarao u intenzivan unutrašnji zvuk zujanja pčele – u intenzivno i dugo AUM…AUM…AUM. Ekstatičko brujanje duboko iznutra potisnulo je sve spoljašnje zvuke i usisalo sva osećanja, um, intelekt i ego. Intenzitet i pritisak su se uvećavali, a ritam Šivinog bubnja je sve bio jači. Nekrećući se on je igrao unutrašnji ples postojanja! Svaki korak tresao je okolnu materiju koja je konačno eksplodirala i raspršila se na delove. Vrelina je sve istopila i sve iznutra se od vreline i pritiska zacrvenelo. Šiva je još jače udarao bubanj sve dok je počela da se trese svaka ćelija univerzuma.

Osvrnuo sam se….bio sam u Šivinoj materici. Mir i spokoj trajali su dugo, dugo. U jednom trenutku počeo sam da osećam isti pritisak iznutra. Bilo je vreme da se rodim. Dok sam bio unutar materice nisu postojali vreme i prostor da izmere postojanje. A onda sam ponovo čuo poznati zvuk i duboko AUM…AUM…AUM koje je nadjačavalo sve ostale zvukove i nepogrešivi ritam otkucaja Šivinog srca. Otkucaji su bili sve glasniji, a zujanje je postalo zaglušujuće. Cela materica se tresla i po prvi put sam iskusio kretanje. A onda se desila eksplozija – i svetlost! Svuda sam video sebe. Rodio sam se!! To je bio prvi put da sam primetio ono što nazivamo prostorom… Uslovljenost i kreacija hodale su jedna uz drugu. Šiva je delovao srećno i ohrabrivao je nastajanje…Pomogao sam mu celim srcem. Svakog trenutka nešto je nastajalo!!! Šiva je samo posmatrao i smešio se. Malo nas je shvatilo da je On stvaralac, a ne mi.


Počeli smo da se obraćamo jedni drugima različitim imenima, što je osnažilo dualnost i otuđenje. Istina o našem jedinstvu brisala se iz naših umova. Onda sam otkrio da su neki delovi mene, koji su ličili na mene, iako su se zvali drugim bićima radi vežbanja uslovljenosti, počeli sakupljati rasute delove koji su im bili zanimljivi. Nisam razumeo zašto to moraju da rade kada smo mi sve i sve je naše? Niko ništa ne može oduzeti i kome se zapravo bilo šta oduzima kada smo svi jedno? Zašto nešto moramo sačuvati samo za sebe?
Kada sam saznao da sve što sam ja voleo vole i drugi, i ja sam počeo sebično sakupljati sve što volim i zvati to mojim. Video sam da su neki delovi mene počeli krasti od mene i od drugih i to je izazvalo poseban šok. Mrzeo sam to, plakao i pitao zašto to moraju da rade. Posedovanje je vodilo do posesivnosti, nestala je radost igre, a nastali su takmičenje, svađe, rat, različita mišljenja i prisilna evakuacija. Prostor koji je svima pripadao bio je pocepan.Video sam da su moji sopstveni delovi počeli da uništavaju moje druge sopstvene delove. Video sam mnogo odrubljenih glava i uništenih tela. Mnogo masakra u ime posedovanja ili čak samo ponovnog pokazivanja snage. A nije bilo vredno toga.


Na samom početku stvaranja, sve je počelo sa unutrašnjom eksplozijom, a krajnji rezultat je bilo stvaranje dualiteta, tojest polarnosti. A na samom kraju našeg individualnog životnog kruga sve se završilo sa unutrašnjom ekplozijom čiji je rezultat bilo sjedinjenje.