Tako sam ga ja vidjela
Prvi put sam osjetila, šta znači plakati od sreće, u ekstazi i transu. Prvi put sam se osjetila živom 100%.
Autor: Leela
Lektorisala: Ivanka Džunić
Uredila: Jelena Tubica
Iskustvo koje želim da podijelim sa vama desilo se prije gotovo četiri godine, u februaru 2021. Više puta od tada, pokušavala sam da ga stavim na papir i dam mu novu dimenziju postojanja i dostupnost drugima. Razlog zašto sam odustajala je sumnja da riječi uopšte mogu da prenesu nešto što ih prevazilazi. Nešto što je podijelilo moj život na vrijeme prije i poslije…
Bio je to jedan od pikova „korona vremena“, kada je objavljen prvi ritrit posle duge pauze. Euforija je bila ogromna! Nagovještaj da se život vraća nekoj normali, a iznad svega da ću opet vidjeti Mohanđija i to u Istambulu, gradu koji jako volim i kom se uvijek rado vraćam.
Mjesto gdje se održavao ritrit bio je predivan hotel na samoj obali Bosfora, još uvijek u Evropi, ali sa Azijom na vidiku. Za mene je taj dolazak u hotel, u tako turblentnom vremenu, bio kao ulazak u neku matericu, gdje sam bila van domašaja jednog vremena i svega što ono donosi.
I vidjela sam Mohanđija! No sreća i ushićenje su brzo splasnuli, jer je u stomaku počeo da raste nedefinisan strah, osjećaj odbačenosti i nepripadanja. Znala sam da će biti teško, jer sam prepoznala staru dobro znanu temu. Osjećala sam i da sam spremna za pomak u svom duhovnom rastu, jer je sadana, koja je prethodila ritritu, bila ozbiljnija, uglavnom zbog manjka sadržaja spoljnjeg svijeta, koji je korona značajno redukovala. Ipak, tada nisam jasno vidjela kuda sam ja to krenula, niti sam imala jasan cilj svog duhovnog puta, bar ne na svjesnom nivou. No na dubljem nivou sve je bilo jasno, sve se već i desilo.
I tako je počelo! Dani su prolazili, a moj unutrašnji košmar je rastao, na trenutke do neizdrživosti. Imala sam osjećaj da sam skroz nevidljiva, da sam duh koji hoda tim divnim, luksuznim hotelom, na prelijepom Bosforu. Jedan dio mene je znao da imam snage da prđem kroz tu dramu, jer Mohanđi nikada ne prelazi granicu tvojih trenutnih mogućnosti i nikada ne „otvara“ ono što ne može da „zatvori“. Moja jedina molitva, svih tih dana, je bila: Samo ti nemoj da me odbaciš i daj mi povremeno znak da me vidiš! Ponavljala sam to kao mantru, jer su mi ti mali znaci od njega, u fizičkoj realnosti, bili jedina potvrda da postojim i da sam još ovdje. Kada sam posle pričala sa ljudima koji su učestvovali na tom ritritu, iz njihove perspektive, ja sam bila jedan učesnika koji je samo želio malo više tišine i ništa drugo. Moja emotivna drama je bila igra mog uma, koju je Mohanđi briljantno vodio, a koja je imala za cilj da prođem kroz iskustva koja će mi dati „željene“ emocije. Emocije čiji je korijen jako dubok i proteže se kroz silne živote.
Kako to rade veliki Majstori! Prođeš kroz iskustvo i emociju koje ono nosi, u potpuno kontrolisanim uslovima, dok te on drži za ruku. Tvoje je samo da vjeruješ, opustiš se, a kad je baš teško, stegneš jače tu ruku i prošao si. Vrlo jednostavno, ali ne uvijek i lako!
Drama u mojoj glavi je narastala, sa kulminacijom poslednjeg dana. Strah da ima samo još jedan dan, za neki rasplet, potpuno me preplavio.
Šta ako on kaže: „ Ja sam sve uradio, a ti?“ Možda me je precijenio!? Znala sam samo, da, u toliko disfunkcionalnom stanju, ne mogu da se vratim u Beograd, jer za dva dana treba da budem na svom radnom mjestu. A ja nisam sigurna ni da li zapravo i postojim…
Završno veče! Divna atmosvera večernjeg satsanga, koji se nastavio pričanjem iskustava, uz mnogo smijeha, zahvalnosti i ljubavi. Sve je to još više davalo kontrast težini mojih emocija. Izgledalo je da su svi dobili mnogo i vraćaju se kući na krilima, a ja sam na svojoj najnižoj tački do tada.
Otišla sam u sobu i pala na koljena. Molila sam iz srca za jasnoću, za mir, za snagu potrebnu za ovaj put. Zaspala sam posle ponoći, ali sam već u 3h, bez alarma, bila u položaja za meditaciju. Osjetila sam čudne senzacije u leđima, kao vatra koja se penje od korijena kičme. Oko pet sam se pridružila grupi za kriju, zatim je krenuo čas joge. Iako sam imala vrlo čudan osjećaj u glavi i tijelu i veliki umor od neispavanosti, nekako sam izdržala do završnog dijela časa, koji je bio gaplss breething. Krenula sam da pratim ritam koji je Devi odredila i odjednom jasno čula: „Brže!“ Pa odmah zatim: „Jos brže!“ Pa: „Jos brže!“ I tu sam se izgubila. Tijelo više nije postojalo. Jedan djelić mene je znao da sam tu, u sali, na ritritu i to je sve što me vezivalo za život koji sam vodila do tada. No, to i nije bilo bitno, nasprem jedne nove realnosti koja se otvorila iza mojih zatvorenih očiju. Ta realnost je bila napravljena od beskonačnog broja piksela, koje su bile različitih boja, grupisani u forme različite gustine, koje su u stalnom pokretu i promjeni. Sve je u konstantnom procesu stvaranja i rastvaranja, sve teče bez prestanka i bez kraja. Očarana sam posmatrala shvativši koliku iluziju naših čula mi živimo.
I odjednom mi se nametnulo pitanje: „Mohanđi, a ti…gdje si ti u svemu ovome?“
Posle par sekundi, svaki piksel te nove realnosti je odjeknuo: „Ja sam tu!“
Ono što nije rečeno, ali sam jasno shvatila: „Ja sve i u svemu!“
Koliki nalet zahvlanosti me preplavio na ovoliku milost mog gurua, koji mi je pokazao svoje pravo lice. Ono što stoji iza forme, koja mi je bila opipljiva i dostupna. Prvi put sam osjetila, šta znači plakati od sreće, u ekstazi i transu. Prvi put sam se osjetila živom 100%.
Nije sve to dugo trajalo. Polako se vraćala snaga u tijelo, koje je još dugo drhtalo, kao i prevlast čula, nad nečim čim sam posmatrala tu drugu realnost. Vratila sam se! Prva misao je bila naći Mohanđija, a znala sam i gdje, jer sam vidjela na satu da je vrijeme doručka. Uletjela sam u restoran i krenula ka njemu: „Mohanđi, vidjela sam te!“
Gledao me je onim svojim pogledom punim ljubavi, okrenauo se ka ljudima koji su sjedjeli sa njim za stolom i rekao: „Raičević kaže da me je vidjela!?“
Malo sam se zbunila: „Ne šalim se Mohanđi!“
Okrenuo se ka meni, uzeo mi lice rukama i rekao: „A je l’ ti misliš da ja to ne znam!?“
„Zašto se ne pokažeš ljudima, ko si?“
„Ko se god usudi da otvori oči, vidjeće, ne brini ti o tome!“
„Kako da se sačuvam od ega, posle svega?“
„Prepusti to meni! Imamo još dosta stvari da uradimo, ali sada idemo polako, da ne bude bolno…“
Za koji sat smo imali avion ka Beogradu. Prije toga je bio poslednji satsang, tokom koga me je Mohanđi pitao da podijelim svoje iskustvo od tog jutra. To je najmanje što sam mogla da uradim za nekog od kog sam toliko dobila. I učinila sam to uprkos svom velikom strahu od javnog nastupa i ograničenosti nedovoljnim poznavanjem engleskog jezika. Obzirom da sam bila u njegovoj energiji i to je išlo lagano i udobno, kao da sam na sceni provela čitav svoj život. Kakva lakoća postojanja na svim nivoima. U tom trenutku, imala sam želju da, ako može, ova čarolija da potraje što duže!?
Vratila sam se u Beograd. Ushićenje je bilo prilično, iako nsam znala šta se tačno desilo. Jasno je bilo da jeste nešto veliko, ali kako će se to odraziti na moj dalji život, nisam mogla ni da pretpostavim.
U vremenu koje je uslijedilo, bilo je još dosta momenata, koji su me istinski zaljuljali i bacali u razna emotivna stanja, ali sva ona, ma kako intenzivna bila, su trajala kratko i brzo odlazila u potpuni zaborav. Sa ove distance mogu reći, da to što sam dobila tog februara 2021. je jedna emotivna stabilnost, koja mi je omogućila da brže i lakše idem dalje, da budem posmatrač svoje životne drame i ma koje njeno poglavlje da se dešava na sceni, ostanem stabilna na svojim nogama. Potope me nekada emocije, ali samo se vrati ono „ja sam tu „ i odmah napravim distancu od njih. Nastavim dalje, uz potpunu predaju i vjeru u ono što sam vidjela tada na obali Bosfora. A vidjela sam nešto što prevazilazi mogućnost da se riječima iskaže, čula da se njima osjeti i uma da se razumije.
Nešto što je sve i u svemu!
Svoja iskustva sa Mohanđijem možete poslati na iskustva@mohanji.org
Izjava o isključenju od odgovornosti:
Gledišta, mišljenja i stavovi iskazani od strane autora i onih koji pišu komentare na ovim blogovima pripadaju isključivo njima, i ne reflektuju nužno gledišta, mišljenja ili stavove Mohanđija, Mohanđi Fondacije, njenih članova, zaposlenih ili bilo kog pojedinca ili lica koji je u vezi sa Mohanđijem, Mohanđi Fondacijom ili bilo kojom Mohanđi organizacijom. Ne možemo stajati iza tačnosti, potpunosti, blagovremenosti, prikladnosti ili valjanosti bilo koje informacije koju je predstavio individualni autor ili komentator na našem blogu, i ne snosimo odgovornost za bilo kakve greške, propuste ili zakašnjenja ove informacije ili bilo kakve gubitke, povrede ili štete nastale njenom objavom ili upotrebom, prema autoru ili bilo kojoj drugoj strani.
Zadržavamo pravo da obrišemo, korigujemo ili na bilo koji način izmenimo tekstove ili komentare na blogu,ukoliko isti kontrolišemo, ako po svom ličnom saznanju, smatramo da su nejasni, uvredljivi, pogrdni, preteći, u sukobu sa zaštitnim propisanim pravilima, autorskim pravima ili drugim zakonima, ukoliko su izričito komercijalne prirode, ili na drugi način neprihvatljivi.
