Autor: Vladimir Gligorić
Igraj se onako kako ti sanjaš
Ostavi na miru, ti misli moje,
Zar ti nisu dovoljne, te silne tvoje.
Zašto bi i moje, snove snio,
I ti si nekad, maštati smio.
Igraj se onako kako ti sanjaš,
Nema veze i ako padaš.
I tada ipak uči se nešto,
Ne ide se kroz život baš uvijek viješto.
Misao
Sve ima svoje čari i draži,
Samo treba da se traži.
Deset, dvadeset, trideset puta,
Na kraj Svijeta da se luta.
I na mjesec da se penje,
Pokreni malo misli lenje.
Neka rade, nek se roje,
Neka u mjestu one ne stoje.
Iz dana u dan neka rastu,
Neka obogate u glavi baštu.
Neka se obogati šarenim cvijećem,
I sa što višljim, snažnim drvećem.
Neka imaju korijen jak i plodove sočne,
Misli su naše izrazito moćne.
Zato pazi nek’ budu fine,
Nek’ gledaju kako dobro da čine.
Dobro se dobrim, kažu vraća,
A svako loše nekad se plaća.
Misao živi, sve dok grijehe kaje,
Do tad ti mozak neprestano laje.
Ne znam šta se iza misli krije,
Ili iza snova, noću dok se spije.
Al’ ponekad eto dođe mi tišina,
Obuzme me neka spokojna milina,
Pa mi misli stanu, a tišina šapće,
Lagano kroz vrtove nanulama klapće,
Pa mi bere cvijeće, teše suve grane,
Sve dozrele misli, bivaju pobrane.
Sadi ljepše cvijeće, pravi ljepše misli,
Drveće visoko, oblaci su stisli.
Gore iznad oblaka, tišina je tiša,
Misao je veća, misao je viša.
Ali drvo ima, vezu i sa Zemljom,
Koja daje misli tragaocu žednom,
Pa tu bude meteži, glava stalno radi,
Ništa ti ne brini, biljke dobre sadi.
Otkriće
Pišem pjesmu, za sva živa bića,
Jer sam doš’o, do važnog otkrića.
Svi smo jedno, nastasmo od jednog,
U svakom od nas, ima nečeg vrijednog.
Od riječi postasmo i mnoge još stvorismo,
Hiljade godina, zbog njih mi prebrodismo.
Dolazi vrijeme, da spuste se sidra,
Da lagano prestane, ova vel’ka igra.
Pusti nek’ se igra
Nemoj se igrati sa svojim životom,
Pusti nek’ on, igra se s’ tobom.
On najbolje zna, šta i gdje te čeka,
Zato ga pusti, nek’ teče kao rijeka.
Ti lagano sjedi i gledaj kako teče,
Sumiraj utiske, dok ležeš uveče.
Noći su duge, dani su kratki,
Čuvari noćni, tišine, su slatki.
Svjedok
Bog je negdje, daleko u svemiru,
I mirno svjedoči, ovome nemiru.
Zašto ne bi pošao k’ njemu,
Jednom ćeš morat, napustit Zemlju.
Zemlja je tu, za kratke snove,
Zar već ne rekoh, da Mjesec te zove.
Put nas sve, dugačak čeka,
Ne završava se lako, ta životna rijeka.
Na Zemlji ipak, ne možeš biti vječno,
Zato hajde kreni, nek’ bude ti srećno.
Šapat
Ka’ pupoljak, čekam vrijeme,
U seb’ skrivam, sve probleme.
A kad’ cvatu, vrijeme dođe,
Sve u moju korist pođe.
Sunce, vjetar, a i kiša,
Sva se bura tada stiša.
Pa zablistam, kako umijem,
Sve u zvijezde, tada kujem.
Te se spremam, plod svoj dati,
Sa što više, svoje slasti.
Kad za berbu. dođe vrijeme,
Tada vratim, ja probleme.
Ali dio i otpustim,
Neka odu, ja dopustim.
Godina, za godinom, kako ide,
Problemi se manje vide.
Nekad venem, nekad cvijetam,
Al’ uvijek se negdje šetam.
Kad’ cvjetati, kad’ se brati,
To mi šapće, ko me prati.
Tragalac
Samo tebi, mogu reći,
Ko je tvorac, mojoj sreći.
Evo tebi pružam ruke,
S’ tobom dijelim, svoje muke.
Ti me čitaš i bez riječi,
Tvoj me šapat, uvijek liječi.
Ti si melem, mome biću,
Sad ne tražim, lijek u piću.
Piće mi je razonoda,
Sa njim veća, mi sloboda.
Ti mi svaku stopu pratiš,
Prisustvom se mojim sladiš.
Pa mi šapćeš, šta da pišem,
I govoriš, kak’ da dišem.
Kak’ da dišem, kak’ da živim,
Uvijek ljepšu sliku vidim.
Tjeraš me na lijepe snove,
Tvoja riječ, svakog zove.
Da te traži, da te nađe,
Da mu bude, živjet slađe.
Uživaj u putu
Ja odletim, svijetlosnih godina, par,
Izgleda to sam, dobio na dar.
Pa tako se igram, odem gdje stignem,
Pokušam malo i tebe da dignem.
Lijepo je ne brinut, gdje ćeš stići,
Bitno je hodati, bitno je ići.
Sjest odmorit’, kada god hoćeš,
A zatim opet, hodati moćeš.
Kažu, da se može i puzati,
Ali ćeš se duže, kroz vrijeme pružati.
Teret će ti biti, malo veći,
Al’ opet, s’ mirom, moći ćeš leći.
Ne zaboravi, uživati na putu,
Sve što imaš, biće u kaputu.
Zbogom divna Zemljo
Kad nestane misli, tišina, mir, u tebi tad vlada,
Zasiti se svega ova duša mlada.
Dani se brzo nižu, godine s njima takođe stižu,
Nazirem budućnost neku nam bližu,
nebesa Zemlju lagano stežu.
Mene ništa za Zemlju ne veže,
Misli mi lete, od mene bježe.
Tako sam miran, neobično prazan,
Ne igra se mozak, ka’ u šumi Tarzan.
Ja letim nad nebom, uživam u letu,
Dosta sam se radov’o leptiru i cvijetu,
Sad’ u meni oni cvjetaju i lete,
Zbogom divna Zemljo, zbogom divni svijete.
Srce
Ja bih htia nešta da ostvarim,
Da svu tugu ovog svijeta svarim.
Zar li nisu, mnogo lijepši dani,
Kad su naši brci nasmijani?
Ali eto sad pišem i pjevam,
Novo ruho, nečemu odjevam.
Emocija samo boli stvara,
Srce mi je zastalo zbog kvara.
Slušam, čitam, horore, balade,
Tražim uvijek neke nove nade.
Lutam tražim, gdje mi srce dodje,
Želi putem, nekim novim podje.
Ali ipak ono ište svega,
Kako li bi, bilo mi bez njega?
Pilot
“U meni cvile duše miliona”,
Ko je pilot ovog’ aviona?
Gdje će sletjeti, i da li će sletjeti,
Koliko dugo, on još ima letjeti?
Hej putnici držite se čvrsto,
Ne treba nam to ostrvo pusto.
Preletićemo okeane, mora,
Svanuće nam neka nova zora.
Ne bojte se turbulencija silni,
Zar prizori, s neba nisu divni?
Cio svijet na dlanu ti stane,
Kada zora tebi nova svane.
Pa uživaš gledajući mirno,
Ne trebaju filmovi i kino.
Ako nekad napustiš orbitu,
Ti ćeš činit’, neku novu svitu.
Početni stih je dio Šantićeve pjesme “Moja otadžbina”.
Trag
Da l’ sakupljam, il’ ostavljam tragove života?
Kome je suđena, sva silna ljepota?
Koliko san može da traje?
Do kad će duša ova da se kaje?
Šta li je duša, toliko skrivila?
Koliko života ona je živjela?
Da li je tada bila mangup vel’ki,
Pa su sada njeni, puti malo teški?
Da li je krala ljepotu od drugih,
Pa zato dobih, puteljaka dugih?
Hvala što joj, šapće sada neko,
Valjda nisam tolk’o se opeko.
Koračaću za tragom i ostavljat trag,
Tražiću i pratiću, onog’ ko mi drag.
Neka bude volja Tvoja
O svijesti moja, sad te pitam i molim,
Do kad ću s Tobom ratove da vodim?
Oslobodi ono, što u meni kriješ.
Nemoj da mi se u lice smiješ.
Gledam Te, a ne vidim,
Ti ko si, ne mogu ni da predvidim.
Ja nisam rođen da rob ti budem.
Do kad ću sve samo da snujem?
Sad te moli, služnji sluga Tvoj,
Daj mi snage da preživim boj.
Neka bude sve po volji Tvojoj,
Ti oprosti, svoj ‘voj požudi mojoj.
